Noc je plutala nebom,dok je kisa sipila i lijepila svoje njezne kapljice za blijeda lica dvije sjenke na kamenom putu.Noc se cinila obicnom, a takav je bio i njihov hod. Dvije osobe,cija stopala puze stazama mokrog kamenja,tek onoliko da se cuje poljubac izmedju djona i podloge.Dugo su setali,samo tako,u tisini, jedno pored drugog,dovoljno blizu da izgledaju kao da hodaju zajedno,sa namjerom,po ulici,dovoljno daleko da ne pomisle da su pretjerano simpaticni jedno drugome.
Kisa je i dalje sipila,oni su i dalje hodali i cutali.Tisina je bila glasna,cak je naglasala tamu i jadnu svjetlost koja je dolazila sa lampiona koji su visili na svakih 10-ak metara. Koraci su bili osvijetljeni jedva toliko da se vidi kuda hodaju…
-Sta je buducnost?- Hrapavi glas djevojke je razbio tisinu.
-To je bar lako pitanje, mozes sledeci put da budes kreativnija,buducnost ne postoji,sve je beskonacna sadasnjost.-Odgovorio je bledunjav muski glas. Tisina se opet vratila na scenu.Nije se cinilo da zeli da se nadoveze na takav odgovor.Ton je bio previse siv i cinican.Pitala se kako su boje tamne i da li postoji privremeno nestajanje. Pitala se sta je vrijeme,zasto se ljudi toliko gube u njemu,i da li ga svi dozivljavaju isto,sta znaci biti vremenit,i zasto smo vremenita bica? Postoje zivotinjske vrste koje ne umiru od starosti,vec ih ubije neki predator,neka prirodna sila,to su na primjer meduze,i zasto mi nismo meduze,mozda bi sve lakse bilo,sama cinjenica da nismo ograniceni godinama daje neki odusak..Uvijek negdje zurimo ili kasnimo,tezimo ka tome da izracunamo tacno vrijeme necega,a nismo svjesni da vrijeme racuna nas,a ne na nas.Koliko vremena jos imamo,hocemo li stici..Mislila je u sebi i dalje. Noc je i dalje samo kapala,oni su i dalje setali u tom balonu tisine, i cinilo se da ga nista vise nece probusiti.Tisina je bila debeo sloj zvuka.
Neko izusti dvije ili tri rijeci,i tu se stvori emocija.Ne znam da li rijeci uvijek moraju da znace nesto,mislim da ne,ali opet, neko drugi ce opet traziti znacenje u tome.Uglavnom ako je nekome stalo do tvojih rijeci,razumijece.
Sta mislimo,zasto radimo neke neobjasnjive stvari i ko to razumije? Da li uopste iko?
Kvasili su korake jos koji metar,a onda je svjetlo postalo za nijansu intenzivnije,cak je i po koja kuca pocela da se ukazuje. Ulica je licila na one mostarske,ne pretjerano siroke,sa kamenjem,i uvijek urezanom kisom.Te njihove umorne oci su bile ogledalo njihovih umornih dusa. Reflektujuci se o mokar kamen.
Boje su bile u nijansama The starry night,slike Van Goga,a zvukovi nekim teskog jazz-a,kao da ih je korak iza pratio Miles Davis i samo bio tu. Dao dasak sebe.
Pitanja koja su lebdjela u vazduhu su bila-: Ko su oni,zasto cute,kuda idu,sta su oni jedno drugome, kako se poznaju,da li se uopste znaju,zsto idu mokrim putem, i zasto nemaju kisobran?..- Sve se to nagomilavalo kao atomi iznad njihovih glava sa svijetlom kosom,prozracenom nijansama noci. I jedan sesir.
Njene misli…
Mislila sam da ce ljudi uvijek obracati paznju,da ce da brinu o osjecanjima drugih,da ce da vole i budu radoznali,ali oni to jednostavno nisu,nisu i to je lose. Ne mogu da progutam toliku kasiku te tuzne realnosti.Samo nastavljam da tonem dublje u rupu razocarenja i cini se tesko uhvatiti se za nesto pozitivno. Kao da imam neki prsten sastavljen od planeta,koji ne mogu nikako da skinem,one su toliko sarene i izgledaju zanimljivo,a opet plutaju same u beskonacnosti,lebde u tisini,u stanju ne postojanja,u daljini, nedostignucu.Kao da drzim neciju ruku,a ona se topi kao svijeca,kao zid sa nekom porukom,koji je prefarban bezborj puta.Kao ova mokra ulica.
..Ali sve sto je mislila,nije napustilo njen betoniran par zidova unutar nje.
Dok se ona gusila u tisini i radoznalosti,krajnje nevinog izraza,on je vise upraznjavao jednostavnost,pasivnost i pesimizam.Nije htio da se bavi takvim pitanjima,cinilo se da ga nista ne interesuje,osim ironije,kada mu se ukaze prilika,jer zivio je u takvom svijetu,i bio je na ulici,samo je bio na ulici.I hodao je. Bio je kao prazna flasa osjecanja.Njegov um je bio zakljucan,izgledalo je kao da nista nevino na njemu nema, nije se cinio los,samo,nije se cinio nikakav,kao silueta,sa casom u sebi.U toj casi se nalazilo jedino osjecanje koje je imao, razocaranje. Mozda su njih dvoje uzrok i posledica. Radoznalost,ono sto se desi posle saznanja o necemu povodom cega smo radoznali je razocarenje? Je l da? Previse cesto… I tako ljudi samo gledaju kroz nas, ne osjecaju toplinu zagrljaja i tesko gutaju rijeci.Jarko rozi oblaci,u sumraku,cesto nas fasciniraju,i istrgnu nam koji minut,diveci im se,eto vremena koje izgubimo nesvjesno.Ona je bila osoba koja ne zali za tim gubitkom,on je bio osoba koja ne gleda u nebo,samo u vrh svojih cipela,ne potrudivsi se ni da gurne kamencic na cesti.On nema planove,sve su prilike da ga je neki i razocarao. Tome ta casa u njemu.Nije cak ni bio crna ovca, on uopste nije bio ovca,nije zudio za autenticnosti,cak ni postojanju,a ako je bas morao da postoji,onda je preferirao to nevidljivo postojanje.Cutanje.
Sudar ta dva svijeta se desio u tom jednom dijalogu na pocetku,kada je njegov odgovor samo zatvorio u potpunosti njen krug,koji je bio tek toliko otvoren,bolje reci odskrinut,kao neka stra,zaboravljena vrata,da prodju tih par rijeci,u koje je bio uklesan cinizam.
Vrijeme i svemir su curili uvis,ka istoj tacki,i isli u neki otvor koji mi nije poznat,samo znam da smo tako nastali.Tu su se stvorili mjesec i sunce, i oblak i voda.Medjusobno uslovljeni,neophodni jedno drugome,ali recimo da nisu pricali o tome.
Dan koji juri ideju,ideja koja juri vrijeme,vrijeme koje ne interesuje nista, jer ono prolazi,curi,i zasto se truditi uopste…
Spustajuci se niz ulicu osjetili su par dodira,krajnje lednih dodira.Dvije blijede ruke,sa po kojom ogrebotinom,vjerovatno posledica mazenja macke u suprotnom smijeru rasta njenog krzna,ili stakla.Nista nema objasnjenje.Nista ne daje odgovor.Oni samo postoje i hodaju.Povremen glasniji uzdah,kada je na putu uspon,i to je sve. On je cutao glasnije od nje, njene misli su vristale u njoj,a do njegovih misli nije bilo moguce doci.Htjela je da prodju kroz neki tunel koji ce ih zalijepiti jedno za drugo,ofarbati istom bojom ili uraditi nesto.Sve sto se nagomilavalo u njoj su bile beskonacne misli i osjecaj kise na vratu. Njegov dugi kaput ponekada bi okrznuo njene mokre farmerice,ponekada kameni put,ali uglavnom su to bile njene misli.Htjela sam da znam da li ce se desiti nesto dok su na ovoj pokretnoj traci od puta, da li ce biti vise kuca ili jaceg svijetla,ali predpostavljam da se mogu razocarati.Mozda su mogli da zapisu ono sto osjecaju,ali niko nije izgledao kao da ce to uraditi,on nije vjerovaoo u rijeci,nju je davila tisina.
Mislila je da oni nisu dva drveta,da ce progovoriti u jednom momentu.Cak te i bol cini stvarnim,a stvarnost te tjera da progovoris,al on se nije cinio da je u bolu,samo da ne obraca paznju na svoju egzistenciju.Svi koje poznajemo,jednom,jednom moraju otici. Zato je bolje ne obracati paznju na stvaran svijet.Mozda je zivio u proslosti, mozda zato njegov um nije tu sada, mozda sjedi pored rijeke vremena koja prolazi kroz nas,mozda se sjeca proslog zivota.Mogla je samo da nagadja.Sve se cinilo apsurdnim.Nije mogla da se bori sa tim pa je samo nastavila da hoda.Cinilo joj se kao da ima krzno kroz koje vire hrastovi.Opet,ona je vjerovala da ce se njihova dva kruga pretvoriti u skup sa zajednickim elementima.Nisu tek samo tako hodali jedno pored drugoga. Previse cudno da bi vjerovala u to,ali je i daje hodala, cuteci,gazeci kroz kisu i tisinu.Kao da je gledala u Mona Lizu i cekala da je ona pogleda, al nece je pogledati,mislila je, jer nas strucnjaci lazu.Mona Liza cak nije ni lijepa,i ne gleda te,nije posebna, i odbijam da mislim da jeste.Svaka njena misao nailazila je na znak -Pogresan put-.
Mozda je sletjela na mjesec ali ga nije napipala stopalima,mozda je bila natopljena kisom,ali je nije osjetila.Kao da je teroristu gadjala lalom.Salje poruku,ona je razumije,terorista ne,Jer je on terorista,a ona ne.Mozda je to bio problem,ona je vidjela stvari,a on od te doze razocarenja nije vido dalje od sledeceg lampiona.A ona je htjela da igra sa klikerima u obliku dalekih,neotkrivenih planeta.Nije trazila poentu,cinilo se, samo neku reakciju.Koje nije bilo.I zato je samo hodala,sada dovoljno blizu njemu,on dovoljno blizu njoj,tisina je i dalje bila glavni akter.Ali nesto se promijenilo,dvije ruke su bile isprepletane,tek toliko da su visile jedna u drugoj,ali nista drugo nije bilo drugacije.Sve je ostalo isto i nedoreceno.To je vise bilo kao ruka kroz drvena vrata,kroz neku neoblikovanu rupu na tim vratima, kao tijelo iznad kojeg lebdi skrabotina,jer nema sta da se doda,kao suva egzistencija,popunjena definicijama nekih tamo davno nepostojecih ljudi.Nesto cudno svakako.Sta ako su oni bili dva nedopunjena crteza,samo sto je ona bila u boji,a on crno-bijeli crtez?Opet,boje je isto tesko ukopiti,a njihove su samo setale. Mozda su bili dvije sprave koje ne znaju kako da se koriste,samo sto se ona pitala,a njega je bilo briga.Njihovi koraci su bili isti.Njihovo disanje je bilo skoro uskladjeno,ako bi bolje poslusali mozda su zvucali kao crkveni hor,opet ne znam da li su vjerovali.Kao gomila sova u noci,sijale su im oci,od tolike tisine,samo su njene misli dobijale na paznji,usne su bile nevidljive.
Mozda su se dodirivali rukama,jer im je bila potrebna toplina.Ona toplina koja predje nesporazum,radoznalost i cinicnost.Mozda su samo htjeli da osjete da su stvarni,onakvi kakvi jesu,ali da su stvarni.
Cini se kao da nikada necu saznati,jer,oni su samo nastavili da hodaju,a kisa je bila jaca za koju nijansu i poceo je jak vjetar…
