pro zore

Vrijeme leti prvom klasom,onda kada ne želim,onda kada imam pritisak od nekoliko dana i onda kada se osjećam kao saksofon u melodiji everything happens to me.

Vrijeme puzi i kasni kao poslednji bus u 11:15 sa tri cifre ka periferiji garada. Leti onda kad ja bauljam, leti kad ja neću i leti,samo leti,mjeri se tuđim pokretom,a Tarkovski zatvara šibere na svojim prozorima i gleda me kao da sam ja izuzetak koji potvrđuje pravilo.

Skapirala sam da smo mi izmisli vrijeme i tako sebi otežali ono što smo htjeli da olakšamo. Kao da sjedimo u Murakamijevom baru,slušamo džez i pravimo se da nismo tu jer smo povrijeđeni kao oluk kroz koji prolazi novembarska kiša. Gledamo Bergmana i smijemo se, a kad vidimo jagode,sjetimo se da ih volimo. U staklenim velikim čašama sa malo šlaga ili šećera,ili onako skoro neoprane,provučene kroz vodu da u svakom grizu osjetimo petiljku polja sa kojeg su ubrane jutros.

Sada je noć i sada sam vidjela film od Vudija Alena. Duva jak vjetar,klima je na 16 stepeni, konfunzo je vruće. Subjektivna anksioznost se lijepi po zidovima stana kao lubenica kada se cijedi i kaplje na moja neobrijana koljena. Kad vidim dlake,sjetim se da nisam u Donjoj Gorici,na početnoj stanici osmice,na periferiji,i da sam porasla.

Pričam sa majkom o onome što me nekoliko dana muči,ljuti se na moju senzitivnost. Nisam ja nezrela,ja sam samo možda naivna i mlada. To dolazi uz paket koji plaćam,skupo. I sad mogu da ti pišem pismo,na koje nećeš znati da odgovoriš,jer ja sam čistija od tebe. Prašina na policama moje unutrašnjosti postoji,ali ja je čistim,makar vikednom,a ti ne. Ti misliš da nema smisla čistiti prašinu jer će oped napadati. A voliš snijeg isto kao i ja. I on pada, i njega čiste,i on opet napada i jednog ponedeljka u martu samo se istopi, i nema ga nekoliko mjeseci. Opet se pojavi,i ljepše nam je sa njim. Oblačimo svoje neskromnosti u kapute, tjeramo ego da stavlja šešir da ne nazebe, a na prste ranjivosti navlačimo rukavice.

Samo što nije jul. Gledam kroz prozor i vidim nekog muškarca kako nosi kišobran. Kiša je prvo pala na Ledinama, pa je došla kod mene na Dorćol, zajedno sa nekim vjetrom povremeno agresivnim koji mi gura suncokret na prozoru,a posle će da produži u širi krug dvojke,odmah nakon što poslednji bus ode ka tamo. I onda će da ga neinspirativno prati i prati dok ne prestane playlista. A posle će da dosadi. Tri dana dosade. I onda se ne poznaju više. Vjetar je pošao ka granici,a bus je ostao tamo gdje je bio i prije nekoliko parnih mjeseci. I dalje razdrndan i nadrkan svojim porazima i preranim prestankom linije.

Mislim da su ove noći ponedeljkom mnogo melanholične,ovdje,na Dorćolu. Podsjete me na novu nedelju i aktivnu prazninu. Zaborave na indiskrecju skromnog odnosa dva kamena. Ali,kako moja mudra majka Gordana kaže,truo korijen zdravu biljku ubija.

Kiša je prošla,nadam se da će se vratiti i trajati duže od 0,5 Zaječarca.

Dorćol je vidio mnogo. i ja sa njim. Kao stari primjerak Politike gdje hemijiskom zapisujem svoje anksioznosti,na zadnjoj stranici,odmah pored horoskopa i crne hronike.

Nikad nisam ponovo pročitala šta sam napisala,jer ne volim da se vraćam istim osjećajima. Isto bole,a ja,kao njihov šegrt,i dalje ih se bojim. Prestravljena kao dijete u Geteovom Bauku,kao dugme na Gogoljevom Šinjelu i kao riba koju je starac vukao kroz more. Nekad se osjećam i kao Lolita,koja naivno vidi simulacije kao čistu realnost. ili samo sjedim u Monksu na Vračru i čekam da se sretnemo. Onako konfuzno i sjebano.

Ne volim promijene, nisam ja vrijeme. Ne volim da se kiša mijenja,a sunce da jača. Ne mogu da glumim kameleona kod Šekspira. Ne želim.

Imam pet godina i prvi ožiljak iznad oka. Smotana sam i ne volim da mu dajem ruku,a ruka sama ide. Lijevo,desno, kružno,a onda samo visi u vazduhu lažnih stimulansa. Posle će da mi čita Čardak ni na nebu ni na zemlji,a ja ću mirno da zaspim posle trećeg čitanja. Sjutra ću da se naivno probudim,odjednom znam ko je Koen,odjednom imam 16 godina i  veliku želju da vodimo intelektualne razgovore i da konačno znam da igram šah. Osam dana kasnije, nisam mu rekla sve što sam imala,nisam izmislila čardak,i nisam bila na zemlji. Mahala sam nogicama petogodišnje sebe iznad vodopada blijede kože,Zabavnika i knjige iz matematike za 6. razred. U svom lažnom,tajnom  životu ga ponekad sretnem, i nije ljut na mene.  nasmije se sitno,ja se probudim i sjutra ga sretnem u vidu nekoga drugog na Zelenjaku. Zaledim se na par miliona stotinki,a onda se sjetim.

Hvala Bogu što taj život postoji. Bojim se zaborava i te praznine u stomaku kao što se Desanka bojala prvog bliskog susreta.

Sad imam 20 ili 22 godine. I živim na 17 kilometara od njega ili toga. I dalje sam zbunjena, i dalje se pravim stroga. Kao moja majka kada je ljuta. Na mene,često. Noći mijenjam boje u čaši. Hoću da mijenjam navike. Praznine su prazne,anksioznost je uporna nekada,toliko da mislim da smo suđene jedna drugoj. A onda se razvedem od nje,na noć. Ujutru me ponovo vjenča u obližnjoj crkvi,juče opljačkanoj. Kao prvi par tragedije. I nekada kad je noć spora,a jutro brzo, već je vrijeme da kuvam kafu i prebacim stopala preko puzavice. I tako na 10 minuta srastem sa njom i zaboravim se.

Popodne osvijetlim film jer sam idiot, upalim ploču jedne čudne osobe i gledam u sto. takozvano čekanje čuda. Pročitam pjesmu od Tomaša u kojoj on davi svoje kuče i plačem jer sam pizda,a bole me ti redovi,jer to kuče imam i ja. Moje se ne zove tako, al je ono isto tako velika ljubav koju sama davim razmišljanjem i oblačim u žutu kabanicu koja bih voljela da je plava. Maštam da sam u Beču,da brčkam pogled u bari pokraj koje stojim i da plešem neki vlaažni valcer,ali mi smetaju prateći vokali realnosti.

Shvatila sam da je ljubav najtužnija od svih rakija. I ne sviđa mi se. Plašim je se,a ona je tu,došla i čeka da me ogrebe. Da mi napravi ožiljak na dlanu i ode na sledeci voz za sjećanje. Jebem ti sjećanje i ko ga ugradi. Kad bi postojala ona sprava iz onog filma,pa da sam lažno srećna i emotivno glupa,da bar nisam hiper senzitivna,da me bar boli dupe šta ti misliš, šta ti voliš i kad ti zvoni alarm. Ne sviđa mi se pivo koje piješ niti to gdje ideš na more. Jer se ja svega toga sjećam. Da sam samo ljuljaška na kojoj se ljuljaš slomila bih se u momentu najvećeg zaleta. Padni na nos i nosi se.  Pa posle slušaj Yammat i plači. Ja sam juče,red je na tebe. I predlažem ti da se ne ljuljaš više. Vidiš da nije bezbjedno. Sad se i ti plašiš visine. I tebi je muka u autobusu od loše muzike i promašenih stanica. I ti trčiš na poslednji, i ne stigneš. I onda čekaš tu u ulici.

A možda se  tebe plašim koliko i sebe. Čekam da budeš dovoljno grub da te zavolim i napišem film o tebi. Da cmizdrim kao dijete koje se upiškilo pored štanda sa lubenicama jer ga prska voda sa crijeva. I onda možemo da budemo zajedno nježno sjebani. Diskretni i pokvareni,međusobno i individualno. Bićemo,možda, one dvije jedinke na dnu livade što prve budu u suncu,i prve u mjesecu. A onda,se prvi smrznemo,i udavimo u jutarnjoj rosi. Jer takvi smo. Sebični,uzročno poslijedični,nježni i tužni, i često pijani.

I ovo je Dorćol vidio na svojim sigurnosnim kamerama,pa će mi pokazati na jesen, da mogu fino da se isplačem.

A do tada, puzavica i stopala.

kad stignemo

imam jednu molbu za tebe

poslušaj me jednom

učini mi

ispuni mi želju čovječe glupi

čovječe sebični i nezreli

zagrizi malo svoje zemlje gorke

ljigavo,zar ne?

ja to više neću da gutam

pljujem tu zemlju i tebe iz sebe

odjednom i zauvjek

ali prije nego te moja usta pregrizu

obećaj mi

obećaj da češ mi pričati

još samo danas

obećaj mi da ćeš mi ispričati

a da ću ja pronaći

pronaći u tome

tvoje godine i sebičnost

da ću te opravdati

da možeš mirno da umreš

na rukama moje tolerancije

i da te više ne prepoznam

i da me ne boli

obećaj mi molim te.

 

rred

beograde,zagli me,ledno je,mater ti

Dobrodošla mi ja u Beograd.

Prvo mi se činilo da je Beograd kao Ana Karenjina, mora da se čita iliti doživi tri puta u životu. Moje prvo čitanje Beograda je bilo oblačno,ali ne u lošem smislu, upoznala sam Beograd koji miriše na ljubav,na neke čudne sladunjave boje I na sunce koje ni dana nije izašlo ispred zavjese ovog gadnog smoga,ali je nekako sijalo. E pošto se ta epizoda završila I pilot nije prošao na live Tv pičimo dalje dragi moji.

Svečano najavljujem moj drugi put,a I život izgleda u ovom smogu. Samo što više nije gadan kao prije godinu dana. Mislim da ima godina tom nemilom događaju. Šalim se. Ne šalim se. Ko će mu ga znat`˙.

Radim ja po običaju,crnčim,prekuvavam se,nerviram se. E tad upoznajem Miloša,njegovu porodicu, I evo me na Dorćolu u malom paklu Raja. Držim stopala na grijalici I slušam “Black”.uuuuu. Pjesma. Ovaj, da…

Kao I svaki najdeblji ptić(hormonalno zaostali) I ja sam pokušala da odletim iz gnijezda,al su me ćušnuli u autobus. Šalim se majko.Uglavnom,stigla sam ga. Beograd,ao,taj Beograd. Milon stanica I ni jedno mjesto prazno u prevozu. Te se ustani trudnici,te babi,te đedu,te se ustani ajčin sine I bjež` od kontrole jer jelte nemaš dvije `iljade zlatnika za nadrkane kontrolare.Mater im. E ali to nije sve, u mom malom stanu na Dorćolu obitava Jugoslava. Juga ima skoro osamdeset godina,ima šizofreniju,izgleda kao Diznijeva princeza na spidu,I ima strašnu dikciju.Jugi je radila kao novinarka. Zato je tako precina govorororkinja. E,ona zadnjih petnaestak godina živi bez struje I vode,stan izgleda infernično,vjerujem da se Dante prevrće u čemu god da je sad. Recimo grobu.Draga mi komšinica zna tako da vrišti po četiri do pet sati ispred vrata,psuje sve žive I one koji su se odselili iz zgrade u nekom momentu. Plašila me,kako nije,al sam otkrila taktiku I više me ne kune. Sad kad sam se zajebala, pa krenu kletve da pljušte kao ova kiša po Beogradu. Puko crko` ko me ureko`… Chobey.

U nastavku…

Tntntnt

Drugi dan fakulteta.Hrišćanka. Tea I Maša. Ljudi, svima preporučujem po jednu. Malo više posle druge tačke,al` što kaže draga nam Hana Montana”get the best of both worlds”. Tako nešto.

Popila sam mnogo kafi,više ismijala suza,ugasile bi ne Australiju,nego cio svijet da gori. I to su oni pozitivni ožiljci sto cu uvjek da grebuckam,jer ih volim.

Pored svega što su mi pokazali,otkrila sam eliksir mladosti. Zaječarac. Alo ljudi,Zaječarac. Brate …

Upoznala toliko divnih ljudi, promjenila prebivalište duše,našla novo utočište,ukrcala se na Titanik koji će se voziti još dugo,jer jelte,tek smo počeli,samo što ovaj stiže negdje,na kopno mislim.

Mislim I da sam I ja nekako sazrela. Mislim ono,nadam se, al` nije žvaka za sesljaka. Ksenija kraljica samopouzdanja.

Sve u svemu,hladno je,nije da nije,grijalice rade kao mali kinezi,samo što ih ne plaćam ja,plaća ih Goca,živa mi bila majko! Beograd je postao toplo mjesto,natopljen ljubavlju ovih ljudi, Beograd je moje ostrvo sa blagom. Mnogo mi je drago. Sve mi se čini da neko ima lijep plan za mene.

a da, POČELA SAM DA SE ŠVALERIŠEM,PREVIŠE JE MUŠKARACA.

Hehe,

Opet,šalim se majko.

Odo sad da ne mlatim, izbiće rat u Crnoj Gori,a ja se zajebavam. Bogohulnica…

Cmok.

 

šta se dešava u avgustu?

Koliko ljeta imamo?

Računamo li ih po broju godina ili po broju zapamćenih ljeta?

Kao mala bih stalno pitala đeda koliko on ima godina i uvjek bi pominjao neka ljeta. Dugo me to bunilo…

Valjda sam tražila neko dublje značenje,jednostavne stvari mi rijetko imaju smisla.

-tek je jul-

tek,

a ja ljustim narandze i kijam u opojnom mirisu opojne kore.

I dok skidam nježnu orandžastu koru-brojim svoja ljeta.
Rođena sam u avgustu,ali mislim da nisam ljetnje dijete.Makar se ne osjećam tako.

Možda sam se u prošlom životu rodila na jesen. Više molim miris kiše nego miris lubenice,uglavnom trule i pregrijane. 

Sad pijem sok i pišem ovo,lupam o godinama i i dalje srčem sok. 

Zovem tetku.

Na sastanku je.

Kaže da je bila u Topoli nedelju dana.

Topola je poznata po kupusijadi i neravnom putu,ljetnjoj kuhinji moje babe i mirisu domaće pite.  Svežanji ljutih papričica i opojan miris bijelog luka. Ili kako ona, a i svaka baba,kaže lijek.

Moja mama je provela ljeta tamo. Pitam se da li ih je ubrojala u svoja ubrojiva ljeta.

Tetka kaže da je u Beogradu sparno i da se asfalt topi pod točkovima pješaka. Saobraćaj je vruć i zagušljiv. Milion ugušenih i znojavih duša u gradskom prevozu.

Vjerujem da te dane neće staviti na listu ljeta.

Mislim da ću uvjek brojati samo jeseni. Neprebrojne šolje kafe sa pjenom bez šećera i pune piksle skraćenih dana života. Makar tako tvrde. Gramofon koji šušti i pola dobre knjige.

Ali jesen još nije tu,a kad će, ne znamo.

Možda je već bila tu, u maju i zakačila jun. Onako ga ogrebala simpatično i ne komunikativno. 

 

 

Ljubav je za jesen,ljubav je za kišu i u kiši. I mnogo mokrih poljubaca na vjetru. 

Ljubav je za promrzle zagrljaje i dodire u novembru. Za duge čajanke i meka pakovanja cigara u decembru.

Ljubav je za ispitne rokove u januaru i pozorista u svakom danu.

Ljubav je platonska svakog petka,iako me taj neko možda i sačeka.

Ljubav je narandžast list u Francuskoj ulici ispod pozorišta,kada sekudama i sekundama pričamo o upravo pogledanoj predstavi. 

Ljubav nije uvjek ljeto,ona je često jesen.

Jedan emotivni novembar.narandze.gif

Voli me kad škola počne,kad nas prve kiše sroče.

jeseni.

 

kisa ce,sunce ce

Prosjecan tinejdzer redovno utone u svoju sobu sa svojim mislima i svojom,takozvanom,anksioznoscu. I stapa se sa zidovima.

Anksioznost ili kako je potpuno pogresno,ali redovno,nazivamo depresijom postala je svakodnevnica, a prije svega i trend ili bolest dvadeset i prvog vijeka. Depresija ili anksioznost,zovite je kako vam milije, je poscela da uzima maha u velikim narodnim masama. Kao sto je bio *trend* nazivati sebe nihilistom, isto tako nekriticki naravno, pocinjemo sebe da predstavljamo depresivnim ili anksioznim osobama. 

Prvenstveno, to su dva razlicita pojma, koja se u ovom momentu definisu kao ista ”bolest”. Depresija sama po sebi i jeste vid bolesti,ali bolest koja je mnogo komplikovana i mnogo teza od anksioznosti. Previse lako koristimo te rijeci, bilo da je u pitanju jedna ili druga. 

Period u kome se nalaze mladi, takozvani pubertet izaziva kulminiranje raznih osjecanja, kao sto to rade i hormoni, i redovno nismo u stanju da ih definisemo drugacije od gore navedenih opcija. Lakse je tako valjda. Ali problem je sto ne znamo o tome dovoljno da bi nase ”stanje” definisali na taj nacin. Pisem sve ovo jer ni sama ne znam kako da definisem divljanje svojih hormona.Kanalisanje istih moze biti i razgovor sa samim sobom,nesto kao psiho analiza samoga sebe, ili razgovor sa nekim drugim, bilo da je u pitanju drugarica,drug,momak ili djevojka ili na kraju krajeva neko strucan,sve je u principu isto. Samo sto ce nam neko strucan drugacije i mozda cak razumljivije pojasniti stanje kroz koje uprno plutamo,a trudimo se da plivamo.

Mnogo stvari utice na ta nasa stanja, bilo da su to kisa i oblaci,ili sunce i vjetar, ili neka svadja ili bilo sta drugo. Mozda neki kao period, to se cesto koristi :”Uhvatio me period,proci ce..” i slicno. Osjecanja prolaze, bilo da su cesta ili rijetka ili da mislimo da cemo se zauvijek osjecati kao upravo ovog momenta, to prolazi, jer se desava zivot, desava se vrijeme, i stvari uglavom tom prolaznoscu prestaju da bole. Jedna od svetskih istina je upravo i toliko izgvorena recenica VRIJEME LIJECI SVE. I stvarno lijeci. Vremenom sve postaje lakse. Cinjenica da je sve prolazno,kao i osjecanja, stanja,raspolozenja i sve ostale rupe u tijelu daju podsvjesno nadu. Takodje redovna izjava, MENI NIKAD NECE BITI LAKSE, OVO BOLI DANAS ISTO KAO I PROSLE SEDMICE,govore o tome da neke rupe se ispunjavaju teze,a neke lakse. Najteze je sebe natjerati da o necemu ne razmilsljamo. Uvece,kada legnemo,i ostanemo samo sa svojim mislima i naravno, internetom,a onda samo sa svojim mislima, i kada one nadolaze kao tijesto za hleb, i kad imamo osjecaj da ne mozemo da ih kontrolisemo, i redovno ili placemo ili se tresemo od nervoze, ili vicemo na sebe jer su misli postale toliko glasne da imamo osjecaj da nas kontrolisu, tad ne mozemo nista. Tad ne postoji izlaz, mozda plac, dobra casa placa zna da olaksa, ali kad se stvari ponavljaju iz dana u dan, onda nije jednostavno, i pricam o tome zato sto i sebi  pokusavam da nadjem nacin da kontrolisem iste te rupe. Al’ valjda su one tu da se ne bi kontrolisale. Ta vjecita ranjivost nas i cini ljudima, ne covjekom, ali ljudima. Osjetljivoj masi. Naravno da svako drugacije kanalise te stvari, ali iz ugla hipersenzitivne osobe, pisem o tome. Mislim da nikad ne postane lakse da se nosimo, u sebi, sa tim stavrima,ali sam svjedok da godinama samo manje pricamo o tome, i krivimo posao,ljude,zivot za rupe. Beskrajne rupe koje se istovremeno otvaraju i zatvaraju. Kako je nase bice beskonacno, tako su i te rupe. Mozda je najbolje reci za njih da su neki balans u prirodi. 

Okej je biti iskren prema sebi i zaplakati,ili vrisnuti,ili ispoljiti bilo kako to sto nas tisti, ali samo ne ostaviti to za unutrasnjost svoga bica, ili poznatiji izraz, turiti pod tepih, jer proljece dodje svake godine, i prasnjavi zimski tepisi se moraju istresti. A suncano raspolozenje koje spava zimski san, se isto budi. Kod nekoga ranije,a kod nekoga prespava april. Ali se budi, jer vrijeme stvarno utice na nas. Prirodnim putem, kao kruzenje vode u prirodi.

Ima jedan citat koji emocije lijepo definise…

Kada smo emocionalno pismeni to znači da mi osećamo osećanja, da znamo koja su i koliko su snažna, kao i da znamo šta ih uzrokuje u nama i u drugima. Mi smo tada naučili kako, kada i gde da ih izrazimo i kontrolišemo. Znamo kako emocije utiču na druge i prihvatamo odgovornost za njihovo dejstvo.

Klod Stajner.

Ta odgovornost nas redovno zatvara i ne da nam da pricamo o svojim teskocama, ali to nije ono sto ovaj citat porucuje. Vjerujem da pod *odgovornost* misli dozvoljavanje da ta teskoca ili je nazovite kako god, postane veca od nas. Mislim, ko je lud da pliva dok raste cunami. Da bi postali jaci,istrajniji, probleme moramo smtrati muvama,a svi znamo koliko muve ljeti iritiraju, i uzeti fino jednu elektricnu muvalicu i zalijepiti ih za zid svom snagom. E, onda moze kupanje.

Jedinka,prvenstveno mlada osoba koja jos upoznaje svoje granice, mora da stane ispred tog problema , ispred onoga sto je muci nocu,danju, u snu, koliko god to izgledalo nemoguce,i pusti da je jednom zapljusne, cisto da vidi prirodu toga, i onda obuce kabanicu, i izadje na tu dosadnu , mucnu kisu. 

Vidite, kisa zvana zivot, kvasi nas do kraja nase egzistencije, ali isto kao sto smo mi svjesni svoje konacnosti, tako smo negdje i svjesni konacnosti problema,onoga sto nam ne da da spavamo i onoga sto nam kvasi jastuk i dlanove. Prilika da se sto bolje opremimo za tu kisu je nasa svijest, i to koliko cemo dozvoliti da potonemo. A to se srecom moze kontrolisati, samo moramo biti izuzetno jaki i hrabri. Mnoge stvari u zivotu su okrutne, bilo da je u pitanju raskid, smrt, gubitak mindjusa. Svaka muka je za sebe najveca, bez obzira sto znamo da ima gorih stvari, ali nikad ne treba uporedjivati. Treba gledati svijetlije,i pozitivnije,jer stvarno, sve je konacno,ali kad podignemo rampu tome sto nas muci, tesko cemo je spustiti,tako da,drugari, drzite tu rampu spustenu .

 

jutro

Sinoc sam zaspala,ne znam kada, I noc prije toga, a mislim I noc prije te.

Uvjek sam znala momenat kada zaspim, makar otprilike. San mi je bitan, onoliko koliko mi je bitno da provedem odredjeno vrijeme razmisljajuci ni o cemu. Vjerujem da je to izuzetno bitno. Treba mi vrijeme kada pripadam prostori izmedju.

Cesto se tako probudim zbunjena, oblivena jutarnjim suncem ili svjezom maglom koja se provlaci kroz rupicaste roletne, uvijek spustene,neka rutina valjda. Polako se ustajem, nakon sto se dobro izlezim,izvrtim,izgnjavim po krevetu, dijagonalno,kao Patrik Zvezda. Kada  ustajem, ustajem se polako, hronicno imam nizak pritisak I onda sam sama zakljucila da ako se cimnem, kao sto sam to uvjek radila jer mislim da cu se razbuditi za cas, pocne da mi se vrti I da je bolje da se vucem,ali se vucem kvalitetno. Pozurim polako valja. Kada pridjem lavabou, nekad ne gledam u ogledalo jer ne znam sta cu zateci ispred sebe, a nekad volim da buljim u svoju jutarnju rutinu koja moze biti ujutru,a moze biti I u podne ili kasnije. Svakako se desava prvo nakon sto izbijegnem mutnui sliku od naglog ustajanja.

Polako prilazim dzezvi, seceru,kafi I kasicici. Kako imam onaj stari sporet sto ne mozes da mu sapnes koliko stepeni zelis u dzezvi, pa nerazbudjeno okrenem kratko u desno kruzic sa brojevima, I imam broj 6. Najveci toplotni kapacitet jednog starog dobrog sporeta. Dok cekam 14 minuta da voda prokljuca, misleci da ubrzavam process monotono sipam dvije kasicice krcate kristalnim secerom. Uvijek patim za secerom u kockama, ali nikad ga ne kupim. Mislim da dozivotno zudim za starim obicajima ispijanja kafe. Treba mi komsinica od 79 godina, kojoj se prica. O bilo cemu, nije vazno. Samo tih pola sata da polako ispijamo kafu I trabunjamo o bilo cemu, a da njoj prija taj razgovor sa klinkom.

Pricacu u momentu kad je kasna jesen, skoro zima, jer mi to najvise prija. Imam tu slobodu.

Okej, jesen,kasna. Hladno je pa stavljam kapu I sal. Razmisljam se o rukavicama, ali izrezane su do pola prstiju pa pretpostavljam da su mi beskorisne I prelazim prag u zutoj vjetrovki, ljubicastoj kapi, crnom salu koji mi golica koljena I malim kisobranom. Jer novembar, nikad se ne zna. Kad se probudim nekad se istusiram jer mislim da ce me vrela voda razbuditi, a nekad izadjem slijepljena od prethodnog sna koji moze trajati od 2-13 sati. Jutros sam izasla bas tako slijepljena, skoro pa rascupana. Sutiram lisce I krecem se polumokrim ulicama. Padala je kisa negdje pred zoru. Zapljuskuju me mirisi parfema prolaznika. Parfemi pomijesani sa jutrom I kisom nisu neka kombinacija. Nisam znala da je ljudima toliko bitno da mirisu na deset metara u svom krugu. Ali znam da me miris kise budi I da prija mnogo vise od parfema.

Jutros nemam nekih obaveza pa sam posla do parka, ispusila cigaretu, ugasila je na drugoj trecini, izgleda kao da se trudim da izbjegnem najottrovniji dio, al mi samo ne prija vise. Necu uzeti kredite za to, kad se svakako trujem. Prija. Znam tako da odsjedim koji minut vise posmatrajuci golube ili ljude. Nikad njihovu interakciju. Golubovi mi nikada nisu bili simpaticni, uvijek ti pridju halapljivo cim primjete da pored tebe pada nesto sto mozda,mozda,lici na mrvicu oko koje bi mogli da se pokolju eventualno. Uzela sam knjigu I laptop. Nisam sigurna za sta sam raspolozena pa sam uzela oboje. Penjem se uz 7 stepenica I ulazim u coffee shop, narucujem neku kafu,od ponudjenih velicina uzimam malu, I dobijam tanjir od supe. Zamisljena u momentu kada mi ridja konobarica spusta solju,pitam se sta je to velika solja ovdje. Ispijam pola solje u prvih nekoliko minuta, volim vrelu kafu, vrelu vodu, vreli caj,vrelu supu, I hladan pomfrit.

Mozda sledeci put budem pricala o rucku. Volim corbe.

23031134_1503030913125502_4555873013797091022_n

 

nemam naslov

Mislim da mi Zemlja nikada nije bila ravnija. Valjda se u ovim godinama ocekuje neka krivina,koja ce,sigurna sam naici uskoro,ali jos nije.

Toliko mi je sve ravno da sam posle operisanog zuba,koji izgleda kao zub ajkule inace,ali nije bitno, gledam naj cheesy film ikada,i pazite jos sta,placem.Al hajde,ljudi su bica od kosti i mesa,malo koze i puno emocija. 

Sad kada sam i to progutala…

Bas je mnogo proslo od kada sam se ponovo ustala i sklopila sopstvene kockice,prestala da slazem tudje kockice,da im pomazem,i to nema veze sa empatiom vec samoljubljem,kojeg sam imala i imam malo,al ne na onaj otrcan i patetican nacin,vec sada skupljam sve sto sam ostavila u tragovima po raznim situacijama,momentima i ljudima. Sta sam rekla, udahnula,osjetila ili mozda vidjela. 

Dok ovo kucam mnogo me zub boli,i mislim da je dosao onaj momenat kada cu morati da zavezem i slusam,svidjalo mi se to ili ne. Je l to dobro? Pa vjerujem da je nekada ucutati strasno pozitivna stvar,razumijemo neke stvari jer ne mozemo odmah da odreagujemo i vidimo dublje ulice toga necega. Ne moraju se te ulice nama uvijek svidjeti,ali je sigurno bolje vidjeti ih pa ih dematnovati. Mozda se necije ulice dopadnu vasim pa napravite super urbanisticki plan. 

Neki urbanisticki planovi su uzasni,tipa Budva.Izgleda kao milion nacickanih kucica na jednom polju u Monopolu. Sa jednom svijetlom mrljom,morem.

Valjda nekako kada pokusam da se skoncentrisem na jednu temu,pa mi nekao misao povuce drugu,znate ono kao sa picem,ili sladoledom,probas jedan pa ako se ne zadrzis na istom probaces jos deset drugih ukusa.To ide tako, bice.Misli same od sebe idu,isto kao sto se naucimo jednoj pjesmi,pa preoblikujemo te rijeci,dodamo malo ovdje,malo u prethodom stihu,ili samo ne znamo tekst pa to shvatimo posle cetiri godine i cudimo se svojoj nepovezanosti i usput jedemo kinesku hranu sa stapicima,samo sto ne znamo pravilno da ih koristimo pa nabadamo one povrcke,a pirinac jedemo tako sto nagnemo kartonsku kutiju i izigravamo usisivac.

Nego,sad je dosao taj neki period kada Zemlja ima tako da mi se zavrne da cu zaboraviti sta ravno znaci.U pravom smislu te rijeci. Mnogo njih govori kako je sav taj svijet studenata nov i kako se lako prilagodis svemu,ali meni se stvarno svidja moja ravna poljana,nije da ne bih da je malo iskrivim,ali se bojim tog bacanja u novu korpu sa sasvim druge boje lopticama.Mada,u poslednje vrijeme mi je glavna recenica :-Ko me pita.-

Izgleda da svi dobijaju tu ravnu plocu,po rodjenju,samo sto mi ne cijenimo tu divnu ravninu onoliko koliko ona to zasluzuje. Odemo u drugi grad,probamo nesto dugo,odemo na svirku, na izlet ,na piknik,na planinarenje(ne ja opet,prosli put sam upala u koprive) i slicne stvari, i nama se to cini uzburkano,mozda se nekome ne dopada na nacin na koji se taj neko nama dopada ili je obrnuto pa ne znamo kako otkaciti vasku,ali sve je to ravno.Sve. I rado bi tu ravninu zadrzala, mozda samo imam predrasude o novoj sredini,jer kada se jednom naviknete na teren i postane vam poznat i prijatan,onda ne zelite da dajete tu toplinu i uzimate sledecu hladnu krpu,koju cemo svi,sigurna sam,zagrijati kao i prethodnu. Inspiracija za krpu je ova hladna sto je drzim na desnom obrazu kao oblogu da se ne bih predozirala kao Karenjina morfijumom.Nego,mozemo da to novo zamisljamo kao novi crtez. Prethodni nam se mozda dopao pa bi ga rado zadrzali,ali ako nije,spali djubre i crtaj novi.To makar uvijek mozemo.Isto tako nikada necu razumijeti(a nije da nisam tolerantna na drugacije oblike razmisljanja) da ljudi nemaju potrebu da se maknu iz rodnog mjesta. Zemlja je toliko mala u Svemiru,a toliko velika za nas,da je steta da ostanemo samo jedna mrvica u svom gradu koja stopalom nije takla drugacije govorno podrucije od maternjeg.Odbijam da mislim da je to zdravo,necu da budem usjedjelica po tom pitanju(kako sam krenula samo po tom necu bti).Salim se Boze,cujes li, ne prizivam djaola majke mi. 

Tako da,cuvajmo svoju ravninu onda dok nam je dostupna,a kad bude red da predamo stafetu,moracemo. Da ne bi bili usjedjelice. 

mjesec2.jpg

Ulica u vjetru

Noc je plutala nebom,dok je kisa sipila i lijepila svoje njezne kapljice za blijeda lica dvije sjenke na kamenom putu.Noc se cinila obicnom, a takav je bio i njihov hod. Dvije osobe,cija stopala puze stazama mokrog kamenja,tek onoliko da se cuje poljubac izmedju djona i podloge.Dugo su setali,samo tako,u tisini, jedno pored drugog,dovoljno blizu da izgledaju kao da hodaju zajedno,sa namjerom,po ulici,dovoljno daleko da ne pomisle da su pretjerano simpaticni jedno drugome.

Kisa je i dalje sipila,oni su i dalje hodali i cutali.Tisina je bila glasna,cak je naglasala tamu i jadnu svjetlost koja je dolazila sa lampiona koji su visili na svakih 10-ak metara. Koraci su bili osvijetljeni jedva toliko da se vidi kuda hodaju…

-Sta je buducnost?- Hrapavi glas djevojke je razbio tisinu.

-To je bar lako pitanje, mozes sledeci put da budes kreativnija,buducnost ne postoji,sve je beskonacna sadasnjost.-Odgovorio je bledunjav muski glas. Tisina se opet vratila na scenu.Nije se cinilo da zeli da se nadoveze na takav odgovor.Ton je bio previse siv i cinican.Pitala se kako su boje tamne i da li postoji privremeno nestajanje. Pitala se sta je vrijeme,zasto se ljudi toliko gube u njemu,i da li ga svi dozivljavaju isto,sta znaci biti vremenit,i zasto smo vremenita bica? Postoje zivotinjske vrste koje ne umiru od starosti,vec ih ubije neki predator,neka prirodna sila,to su na primjer meduze,i zasto mi nismo meduze,mozda bi sve lakse bilo,sama cinjenica da nismo ograniceni godinama daje neki odusak..Uvijek negdje zurimo ili kasnimo,tezimo ka tome da izracunamo tacno vrijeme necega,a nismo svjesni da vrijeme racuna nas,a ne na nas.Koliko vremena jos imamo,hocemo li stici..Mislila je u sebi i dalje. Noc je i dalje samo kapala,oni su i dalje setali u tom balonu tisine, i cinilo se da ga nista vise nece probusiti.Tisina je bila debeo sloj zvuka.

Neko izusti dvije ili tri rijeci,i tu se stvori emocija.Ne znam da li rijeci uvijek moraju da znace nesto,mislim da ne,ali opet, neko drugi ce opet traziti znacenje u tome.Uglavnom ako je nekome stalo do tvojih rijeci,razumijece.

Sta mislimo,zasto radimo neke neobjasnjive stvari i ko to razumije? Da li uopste iko? 

Kvasili su korake jos koji metar,a onda je svjetlo postalo za nijansu intenzivnije,cak je i po koja kuca pocela da se ukazuje. Ulica je licila na one mostarske,ne pretjerano siroke,sa kamenjem,i uvijek urezanom kisom.Te njihove umorne oci su bile ogledalo njihovih umornih dusa. Reflektujuci se o mokar kamen. 

Boje su bile u nijansama The starry night,slike Van Goga,a zvukovi nekim teskog jazz-a,kao da ih je korak iza pratio Miles Davis i samo bio tu. Dao dasak sebe.

Pitanja koja su lebdjela u vazduhu su bila-: Ko su oni,zasto cute,kuda idu,sta su oni jedno drugome, kako se poznaju,da li se uopste znaju,zsto idu mokrim putem, i zasto nemaju kisobran?..- Sve se to nagomilavalo kao atomi iznad njihovih glava sa svijetlom kosom,prozracenom nijansama noci. I jedan sesir. 

Njene misli…

Mislila sam da ce ljudi uvijek obracati paznju,da ce da brinu o osjecanjima drugih,da ce da vole i budu radoznali,ali oni to jednostavno nisu,nisu i to je lose. Ne mogu da progutam toliku kasiku te tuzne realnosti.Samo nastavljam da tonem dublje u rupu razocarenja i cini se tesko uhvatiti se za nesto pozitivno. Kao da imam neki prsten sastavljen od planeta,koji ne mogu nikako da skinem,one su toliko sarene i izgledaju zanimljivo,a opet plutaju same u beskonacnosti,lebde u tisini,u stanju ne postojanja,u daljini, nedostignucu.Kao da drzim neciju ruku,a ona se topi kao svijeca,kao zid sa nekom porukom,koji je prefarban bezborj puta.Kao ova mokra ulica.

..Ali sve sto je mislila,nije napustilo njen betoniran par zidova unutar nje.

Dok se ona gusila u tisini i radoznalosti,krajnje nevinog izraza,on je vise upraznjavao jednostavnost,pasivnost i pesimizam.Nije htio da se bavi takvim pitanjima,cinilo se da ga nista ne interesuje,osim ironije,kada mu se ukaze prilika,jer zivio je u takvom svijetu,i bio je na ulici,samo je bio na ulici.I hodao je. Bio je kao prazna flasa osjecanja.Njegov um je bio zakljucan,izgledalo je kao da nista nevino na njemu nema, nije se cinio los,samo,nije se cinio nikakav,kao silueta,sa casom u sebi.U toj casi se nalazilo jedino osjecanje koje je imao, razocaranje. Mozda su njih dvoje uzrok i posledica. Radoznalost,ono sto se desi posle saznanja o necemu povodom cega smo radoznali je razocarenje? Je l da? Previse cesto… I tako ljudi samo gledaju kroz nas, ne osjecaju toplinu zagrljaja i tesko gutaju rijeci.Jarko rozi oblaci,u sumraku,cesto nas fasciniraju,i istrgnu nam koji minut,diveci im se,eto vremena koje izgubimo nesvjesno.Ona je bila osoba koja ne zali za tim gubitkom,on je bio osoba koja ne gleda u  nebo,samo u vrh svojih cipela,ne potrudivsi se ni da gurne kamencic na cesti.On nema planove,sve su prilike da ga je neki i razocarao. Tome ta casa u njemu.Nije cak ni bio crna ovca, on uopste nije bio ovca,nije zudio za autenticnosti,cak ni postojanju,a ako je bas morao da postoji,onda je preferirao to nevidljivo postojanje.Cutanje.

Sudar ta dva svijeta se desio u tom jednom dijalogu na pocetku,kada je njegov odgovor samo zatvorio u potpunosti njen krug,koji je bio tek toliko otvoren,bolje reci odskrinut,kao neka stra,zaboravljena vrata,da prodju tih par rijeci,u koje je bio uklesan cinizam.

Vrijeme i svemir su curili uvis,ka istoj tacki,i isli u neki otvor koji mi nije poznat,samo znam da smo tako nastali.Tu su se stvorili mjesec i sunce, i oblak i voda.Medjusobno uslovljeni,neophodni jedno drugome,ali recimo da nisu pricali o tome. 

Dan koji juri ideju,ideja koja juri vrijeme,vrijeme koje ne interesuje nista, jer ono prolazi,curi,i zasto se truditi uopste…

Spustajuci se niz ulicu osjetili su par dodira,krajnje lednih dodira.Dvije blijede ruke,sa po kojom ogrebotinom,vjerovatno posledica mazenja macke u suprotnom smijeru rasta njenog krzna,ili stakla.Nista nema objasnjenje.Nista ne daje odgovor.Oni samo postoje i hodaju.Povremen glasniji uzdah,kada je na putu uspon,i to je sve. On je cutao glasnije od nje, njene misli su vristale u njoj,a do njegovih misli nije bilo moguce doci.Htjela je da prodju kroz neki tunel koji ce ih zalijepiti jedno za drugo,ofarbati istom bojom ili uraditi nesto.Sve sto se nagomilavalo u njoj su bile beskonacne misli i osjecaj kise na vratu. Njegov dugi kaput ponekada bi okrznuo njene mokre farmerice,ponekada kameni put,ali uglavnom su to bile njene misli.Htjela sam da znam da li ce se desiti nesto dok su na ovoj pokretnoj traci od puta, da li ce biti vise kuca ili jaceg svijetla,ali predpostavljam da se mogu razocarati.Mozda su mogli da zapisu ono sto osjecaju,ali niko nije izgledao kao da ce to uraditi,on nije vjerovaoo u rijeci,nju je davila tisina.

Mislila je da oni nisu dva drveta,da ce progovoriti u jednom momentu.Cak te i bol cini stvarnim,a stvarnost te tjera da progovoris,al on se nije cinio da je u bolu,samo da ne obraca paznju na svoju egzistenciju.Svi koje poznajemo,jednom,jednom moraju otici. Zato je bolje ne obracati paznju na stvaran svijet.Mozda je zivio u proslosti, mozda zato njegov um nije tu sada, mozda sjedi pored rijeke vremena koja prolazi kroz nas,mozda se sjeca proslog zivota.Mogla je samo da nagadja.Sve se cinilo apsurdnim.Nije mogla da se bori sa tim pa je samo nastavila da hoda.Cinilo joj se kao da ima krzno kroz koje vire hrastovi.Opet,ona je vjerovala da ce se njihova dva kruga pretvoriti u skup sa zajednickim elementima.Nisu tek samo tako hodali jedno pored drugoga. Previse cudno da bi vjerovala u to,ali je i daje hodala, cuteci,gazeci kroz kisu i tisinu.Kao da je gledala u Mona Lizu i cekala da je ona pogleda, al nece je pogledati,mislila je, jer nas strucnjaci lazu.Mona Liza cak nije ni lijepa,i ne gleda te,nije posebna, i odbijam da mislim da jeste.Svaka njena misao nailazila je na znak -Pogresan put-.

Mozda je sletjela na mjesec ali ga nije napipala  stopalima,mozda je bila natopljena kisom,ali je nije osjetila.Kao da je teroristu gadjala lalom.Salje poruku,ona je razumije,terorista ne,Jer je on terorista,a ona ne.Mozda je to bio problem,ona je vidjela stvari,a on od te doze razocarenja nije vido dalje od sledeceg lampiona.A ona je htjela da igra sa klikerima u obliku dalekih,neotkrivenih planeta.Nije trazila poentu,cinilo se, samo neku reakciju.Koje nije bilo.I zato je samo hodala,sada dovoljno blizu njemu,on dovoljno blizu njoj,tisina je i dalje bila glavni akter.Ali nesto se promijenilo,dvije ruke su bile isprepletane,tek toliko da su visile jedna u drugoj,ali nista drugo nije bilo drugacije.Sve je ostalo isto i nedoreceno.To je vise bilo kao ruka kroz drvena vrata,kroz neku neoblikovanu rupu na tim vratima, kao tijelo iznad kojeg lebdi skrabotina,jer nema sta da se doda,kao suva egzistencija,popunjena definicijama nekih tamo davno nepostojecih ljudi.Nesto cudno svakako.Sta ako su oni bili dva nedopunjena crteza,samo sto je ona bila u boji,a on crno-bijeli crtez?Opet,boje je isto tesko ukopiti,a njihove su samo setale. Mozda su bili dvije sprave koje ne znaju kako da se koriste,samo sto se ona pitala,a njega je bilo briga.Njihovi koraci su bili isti.Njihovo disanje je bilo skoro uskladjeno,ako bi bolje poslusali mozda su zvucali kao crkveni hor,opet ne znam da li su vjerovali.Kao gomila sova u noci,sijale su im oci,od tolike tisine,samo su njene misli dobijale na paznji,usne su bile nevidljive.

Mozda su se dodirivali rukama,jer im je bila potrebna toplina.Ona toplina koja predje nesporazum,radoznalost i cinicnost.Mozda su samo htjeli da osjete da su stvarni,onakvi kakvi jesu,ali da su stvarni. 

Cini se kao da nikada necu saznati,jer,oni su samo nastavili da hodaju,a kisa je bila jaca za koju nijansu i poceo je jak vjetar…

12

Karneval

Budis se sa zvucima postojanja sebe i okoline.Ti zvuci nisu uvijek prijatni,sto je,recimo,dobro.I ushicenost od vazduha novog dana zna da ugusi.Zivimo u vremenu neograniceno potisnutih osjecanja,pa je to i nekako normalno. Stilski se prilagodjavamo sledecem kalupu,jedva zadrzavajuci ono sto je svojstveno samo nama.Uvijek tezimo nekoj sjenkovitoj sigurnosti,jer,um,pa uglavnom je potrebno da je samo malo osjetimo,kao neki dah,ili onaj slabi vjetar koji okrzne zavijese na starom prozoru.Mada,cini se kao da ljudi vole da odlaze.Mozda kao neka vrsta hobija?Ne znam,mozda ja to samo malo komplikujem u svojoj glavi, ili se tjesim. Saznacu jednom sigurno.

(jadni uzdah)

Ali,zadrze se taman toliko dovoljno da ih primjetimo,i kada vide sa ih vidimo,onda samo tako odu.Nekada na par minuta,nekada na par vjecnosti.

Ljudi su cesto kao taksisti (sa davno oduzeton licencom(da ne kazem divlji)ili je eto nikada nisu ni imali),ne mogu da cekaju da prodje crveno svijetlo, nego, onako nestrpljivo i iritantno klize po svakom centimetru pjesackog prolaza, kao da ispituju njegovu proslost, i ostavljaju trag svojih guma na njemu.Uspomenu.

Ne mogu da se odlucim, da li su uspomene nesto najgore na sta bice ima sposobnost i pravo,ili nesto najbolje.Ne znam jednostavno, predpostavljam da je tako  sa svakim osjecajem, mogucnosti i slicno.Mozda cak i tuzno zvuci.Primjetila sam da nagonski kada se nesto desi,nesto takoreci pozitivno,uvijek trcim u tamnije uglove toga,jer sam valjda oprezna? Znam da je to stanje srece ili lazno ili previse kratko traje za jednu osamnaestogodisnjakinju, i onda trcim na teren koji bolje poznajem,razocarenje.To vjerovatno pricm jer sam okusila samo malo od zivota(ja se iskreno nadam da ima jos nesto,makar jos malo necega za mene)ali, i to su osjecanja koja vaze,koja su vrijedna pomena,makar ovdje, na ovoj podlozi.Vazna tek toliko da ih neko procita, ne mora da ih razumije,ali par redova empatije nikada nisu onaj visak u eseju koji se ne cita.

Cesto tako setam parkom ispod pazena, posle kise,i gledam ono isprepletano lisce,spremno da do sjutra ujutru nestane, u obliku dva ljudska , spiritualna, tijela. Nekada mi se cini da emocije klize niz one smedje nijanse.I tako razmisljam o disanju dvije osobe. Kako disu ljubavnici, kako disu nepoznanci? Mozda cak i slicno.Osjecam nesto kao kada tonem u jastuk,neka nevina dubina prostora,mekani materijal koji zimi bude tako hladan,da mi i obrazi zalede na momenat.Nisam sigurna odakle sve ovo navire,vjerujem da se sada samo tako osjecam, i dok ne iscezne, napisacu jos par redova.

Profesor nam je pricao o tome kako filozofija i budizam imaju slican krug kome teze.Zivot bez patnje.Pricao je o tome kako je Artur Sopenhauer(ili najveci pesimista pored Kafke za kojeg znam) zamislio istrebljenje ljudske vrste sa planete,kao vid spasenja.Jer u svemu ima patnje,cak i u onoj svijezoj,tek rasplamsaloj ljubavi. Ima, vjerujem da ima, ali nisam saglasna sa tim da je patnja bitna tu,ona jeste prisutna,mnogo toga moramo prisloniti uz tijelo da bi naucili da cijenimo privilegiju, i vezemo oci pred patnjom. To ne znaci da je necemo osjetiti,ali znaci da joj necemo davati preveliki kedit.Nesto kao ignorisanje.

Ja sam neko ko je usled necega dosla do pozicije u kojoj ranije nikada nije bila.  Usled odredjenih momenata u poslednjih par mjeseci, primjenila sam sebe.Valjda postala vise obazriva na emocije koje poklanjam.Nekada sam se bojala.Mnogo.Od rijeci, od  pogleda, a najvise od tisine. Tisina je najveca bol koju sam do sada osjetila. Tisina izmedju mene i majke, mene i oca ili sestre,drugarice, tisina izmedju mene i preminulog djeda.Tisina izmedju mene i prazne stranice.Tisina izmedju mene i njega,na sta ne mgou da uticem,tisina izmedju mene i nje,mene i toga.To neka stvar u sebi,koju svako nosi, neko se plasi mraka neko tisine. Ali ona je sirok pojam.Veliko polje varijanti.Svako protrci tim poljem,makar par puta tokom svoje egzistencije.

Na kraju dana je okej biti razocaran, uvijek smo u nesto razocarani, u svijet u kome zivimo, u vazduh koji disemo, u osobu koju dodirujemo,al valjda zato i imamo osjecanja, da nas vuku kroz svo to razocarenje,jer tunela koji su satkani od razocarenja ima puno,ali svaki tunel ima neko svijetlo na kraju.

hurt.jpg